Protekla nam je još jedna godina, i mudro je za sobom ostavila puno posla godini koja nam nadolazi. Samo 365 dana nije bilo dovoljno za odraditi sve što je trebalo, no iduća ima optimističnih 366! To je jedna manje važna činjenica, no dan više u idućoj godini ipak nam daje nadu kako imamo „više“ vremena (kao i pomicanje ispita za sat kasnije…jeeej!) za rješavanje važnih financijskih pitanja.
S obzirom na to da je 2015. u financijskom smislu u RH nekako bila u znaku švicarskog franka, potaknula je brojna pitanja o etičnom poslovanju banaka. Ova tema obično uvijek iskače kada kontinent, određenu regiju ili državu pogodi financijska ili ekonomska kriza.
Gdje smjestiti etično poslovanje? Naime, banka prilikom svog poslovanja mora voditi računa i o svom utjecaju na društvo i okolinu u kojoj djeluje. Ne samo u smislu zakona. Etično poslovanje je iznimno važno kako za banku, tako i za okolinu, kao što je praksa nedvojbeno pokazala pogodivši nas svjetskom financijskom krizom. Uvijek se među glavnim krivcima nekako pronađu banke.
Prema K. Krkač i sur., Poslovna etika banaka (Obnov. život, 2013, 68, 1, 105-120) moralnost banaka možemo podijeliti na eksternu i internu. Eksterna moralnost banaka tiče se nebrige banaka za sebe, klijente i tržište te vice versa. Propast banaka može biti uzrokovana ponašanjem na tržištu.
Najstariji zabilježen slučaj propasti banke je za vrijeme dinastije Tang u Kini, u 6.st.pr.Kr. kada je utemeljena bankarska zadruga. U to vrijeme, valuta plaćanja je bila kovani novac. Kako je bio težak za prenositi iz jedne provincije u drugu, trgovci su u banke stavljali kovani novac, a u zamjenu za njega dobivali službeni certifikat s naznačenim iznosom koji su ostavili u banci. Trgovci su s tim službenim certifikatom mogli u bilo kojoj provinciji podići iznos naznačen na certifikatu. Naime, banka je u to vrijeme morala biti sposobna isplatiti sve depozite svih trgovaca i ostalih koji su držali svoj novac u bankama. No u provinciji Sechuan skupina trgovaca odlučila je tiskati lažne certifikate koji nisu bili pokriveni depozitom. Tako su ljudi na tržnicama, vjerujući trgovcima, mijenjali svoj kovani novac za lažne certifikate. U vrijeme žetve, trgovci bi tiskali još više certifikata i kupovali dobra na tržnicama. Kada su prodavači dobara shvatili da na tržnici postoji previše certifikata, pojurili su u banku podići svoj kovani novac. Banke ga, naravno, nisu imale. U ovom slučaju u pomoć je priskočila vlast koja je pokušala spriječiti nerede koji su nastali u bankama.
Sličnu metodu primijenili su tzv. „jobbers“ na londonskoj burzi u 17.st. kada su tiskali i prodavali dionice nepostojećih tvrtki, nakon čega je nastupila kriza; vlada je zaključila da je razumno ukinuti privatne tvrtke kao dionička društva. Slično je postupila i Grčka u kojoj je više od 50% financijskih izvješća u periodu od 2000. do 2010. godine bilo lažno. Ovakvi slučajevi dovode do globalnih kriza. Postavlja se pitanje potrebe nadzora nad djelovanjem banaka i njihovih klijenata.
Na temelju eksterne pojavio se problem interne neodgovornosti, tj. posjedovanja svih ili djelomičnih rezervi depozita u bankama. U prvom slučaju, banka od položenog depozita zadržava dio, npr. 10% kao rezervu, a ostatak depozita daje u zajam trećoj stranki koja novac investira u nešto. Od iznosa prethodnog zajma, banka opet sebi ostavlja 10%, kao rezervu, a ostatak daje idućoj stranki. Banka množeći početni iznos depozita s % rezerve, u ovom primjeru od 10%, dobiva veliku svotu novca i na taj način „kreira“ novac. Banke i dalje daje zajmove, no siromašniji plaćaju veću kamatnu stopu zbog većeg rizika za povrat zajma. Na ovaj način se stvara „zamka siromaštva“, tj. trošenje novca koji još nije zarađen i rad za novac koji je već potrošen. Pitanje je što činiti kada postoje neosigurani depoziti banke?
Jesu li rješenje djelomične rezerve depozita? Banka ni u tom slučaju ne bi mogla istovremeno isplatiti sve depozite položene u bankama i stvarati novac. Ovdje se postavlja pitanje – je li od banaka društveno neodgovorno i treba li biti ilegalno vrlo rizičnim “stvaranjem” novca (npr. rizičnim zajmovima) dovesti u pitanje vlastitu sposobnost isplate depozita i izvršavanja ostalih standardnih operativnih postupaka? Središnje banke ovdje imaju ulogu nadzora i posljednjega zajmodavca komercijalnim bankama. No, što ako središnja banka naprosto ne može “pokriti” troškove komercijalnih banaka? Tada ne bankrotira samo komercijalna banka, nego i država.
Klijenti trebaju imati povjerenja u bankara da će čuvati njihov novac, da ga uvijek mogu povući iz banke, a bankar, uz informacije, treba imati povjerenje u zajmoprimce da će se držati dogovora. Također, vlasnik banke treba imati povjerenja u svoje službenike da će stručno raditi svoj posao. Ovi interni uvjeti, ako nisu zadovoljeni mogu dovesti do propasti banke kao u primjeru trgovaca iz Sechuana.
Gdje štedite novac? Pozajmljujete li novac od banke? Koliko ste dobro upoznati a načinom poslovanja banke s kojom poslujete? Upravljate li vaša banka etično vašim novcem? A vi? Više o etičnosti banaka imat ćete priliku čuti na predavanju suosnivača i upravitelja Zadruge za etično financiranje Gorana Jerasa koji gostuje kao predavač na EFOS-u 15. siječnja 2016. godine. Do tada razmislite što biste voljeli saznati.
Do čitanja!
Autor članka: Ivona Župan
Uloži u sebe 