Euro kao službena valuta u Republici Hrvatskoj?

Nastanak Europske unije kao zajednice europskih država stvorilo je potrebu i za zajedničkom valutom. Ta valuta poznatija je pod nazivom euro i danas se koristi u većini država članica Europske unije. Naime, prema aktualnom ugovoru o pristupanju Europskoj uniji zemlje se obvezuju uvesti euro kao službenu valutu, ali tek nakon što zadovolje određene kriterije. Ti kriteriji su sljedeći:

Inflacijski kriterij – stopa inflacije ne smije biti za više od 1,5 postotnih bodova iznad prosjeka triju zemalja s najnižom inflacijom,
Fiskalni kriterij – manjak proračuna konsolidirane opće države ne smije prelaziti razinu od 3% BDP-a, a ukupan javni dug ne smije biti viši od 60% BDP-a ili, ako prelazi tu granicu, mora se smanjivati i približavati referentnoj vrijednosti zadovoljavajućim tempom,
Tečajni kriterij – članica EU-a mora tijekom najmanje dvije godine “bez ozbiljnih tenzija” sudjelovati u Europskom tečajnom mehanizmu, što znači da tečaj njezine valute prema euru mora fluktuirati unutar dopuštenih granica, koje su posljednjih nekoliko godina postavljene na +/– 15% u odnosu na središnji paritet,
Kamatni kriterij – dugoročne kamatne stope ne smiju za više od dva postotna boda prelaziti prosjek triju zemalja s najnižom inflacijom.

S druge strane neke države članice Europske unije, čak i kad su ispunile navedene kriterije, svejedno nisu prihvatile euro kao službenu valutu. Velika Britanije je zadržala svoju valutu (funtu), kao i Danska i Švedska koje su na referendumima odbile uvođenje eura. Također, zemlja može i namjerno odgoditi zadovoljavanje prethodnih kriterija i tako produžiti vrijeme korištenja vlastite valute.

Zašto je to tako? Zašto je nekim zemljama u interesu zadržati vlastitu valutu dok je drugima bolje preći na euro? Odgovor leži u dobrim i lošim stranama takve odluke, a svaka zemlja napraviti će ono što je u njenom najboljem interesu.

Prednosti prelaska sa vlastite valute na euro su sljedeće:

Nestajanje valutnog rizika – više neće biti straha od promjene tečaja između domaće valute i eura,
Niži transakcijski troškovi – tvrtke i pojedinci ne plaćaju konverziju iz vlastite valute u euro i obrnuto,
Usporedivost cijena – transparentnost u cijenama jer će biti lako usporediti njihov odnos između različitih zemalja
Investicijska klima – strani investitori više su skloniji investirati na područje Eurozone…

Dakle možda i najbitnija prednost je eliminacija valutnog rizika. Široko je poznato da je Hrvatska visoko eurizirano društvo. Kuna je u Hrvatskoj samo platno sredstvo, a većina kredita i štednje vezana je za euro. Postoje podaci ministarstva financija da je preko 70% kredita izraženo u eurima. Da je ovaj rizik vrlo važan govori i Vladina strategija upravljanja javnim dugom u kojoj se svim sredstvima nastoji boriti protiv valutnog rizika. Ljudi u Hrvatskoj i danas sami iskazuju cijene stanova, automobila itd. u eurima i iz te pozicije, smatraju stručnjaci bilo bi vrlo korisno usvojiti euro kao službenu valutu. To je naravno i stajalište Guvernera HNB-a Borisa Vujčića koji je naglasio da je Hrvatskoj što prije potreban euro.

S druge strane, naravno, postoje i nedostaci uvođenja eura i napuštanja vlastite valute. Ti nedostaci mogu se svesti na 3 glavna područja:

Nedostatak neovisnosti u sastavljanju monetarne politike
Teško prevladati vlastite specifične gospodarske prepreke
Nemogućnost „last resort“ kreditiranja

Dakle, najbitnija je nesamostalnost u sastavljanju monetarne politike. Naime, nakon preuzimanja eura zemlja članica više nema nikakvu kontrolu nad monetarnim sustavom jer se ona prebacuje ne Europsku centralnu banku. Nadalje, u slučaju krize nije moguće kreirati politiku točno krojenu za svaku članicu nego se ona kreira za sve članice Eurozone. Isto tako u slučaju rasta inflacije, država se može (relativno jednostavno) obraniti podizanjem kamatnih stopa. Ovo također nije moguće jer je država preuzela euro i ne može samostalno donijeti takvu odluku. Slično je i s devalvacijom, a u suštini sve odluke vezane za valutu donosi Europska centralna banka, a ne centralna banka zemlje članice.

Usko vezano za prethodno je i drugi nedostatak. U slučaju neočekivanih događaja nije realno pretpostaviti da će isto biti pogođene razvijene i slabije razvijene zemlje. U takvoj situaciji ponekad je potrebno krojiti monetarnu politiku sukladno trenutnoj situaciji u zemlji. Primjera radi, usporedimo Grčku i Veliku Britaniju – obje zemlje imaju gospodarstvo osjetljivo na promjenu kamatnih stopa budući da se većina kredita u obje zemlje oslanja na promjenjive kamatne stope. Grčka s jedne strane nije u mogućnosti upravljati kamatnim stopama nego je vezana za politiku Europske centralne banke, a s druge strane Velika Britanija putem vlastite centralne banke ima mogućnost upravljanja kamatnim stopama prema svojoj želji i kako odgovara njenom gospodarstvu.„Last resort“ kreditiranje označava uplitanje centralne banke kao kupaca državnih obveznica. U slučaju rasta prinosa na obveznice centralna banka može intervenirati na tržištu i otkupiti te obveznice. U slučaju preuzimanja eura to nije moguće jer Europska centralna banka ne otkupljuje obveznice svojih članica u takvim situacijama. Zemlje poput Italije imale su (i imaju) velikih problema zbog ovakvih događaja.

U svakom slučaju Hrvatsku tek čeka preuzimanje eura, a nakon Lisabonskog ugovora 2007. nije niti moguće više raspisati referendum o preuzimanju. Drugim riječima, Hrvatska mora preuzeti euro, samo je pitanje kada će to napraviti. Nestanak valutnog rizika i poboljšanje investicijske klime svakako su prijeko potrebni Hrvatskoj dok s druge strane nedostaci ipak se čine, u slučaju Hrvatske, prihvatljivima. Također treba napomenuti da je financijska kriza 2008. godine upravo i otkriva ove nedostatke, a sama budućnost eura kao valute oslanja se na to kako će se pristupiti tim individualnim preprekama s kojima se svaka zemlja suočava. Jednostavnije rečeno koristi preuzimanja eura su veće od nedostataka, na čijem se otklanjanju već radi.