Državni proračun je dokument u kojem su prikazani planirani prihodi i rashodi za određeno vremensko razdoblje (najčešće godinu dana) u skladu sa zakonom. Prihode državnog proračuna čine razni porezi (porez na dohodak, porez na dobit, porez na dodanu vrijednost), doprinosi (doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje) te ostali prihodi (od koncesija, kazni, naknada, najma, itd.). Najznačajnijim izvorom prihoda državnog proračuna smatraju se prihodi od poreza. Kroz povijest su se pojavljivali razni oblici poreza od kojih su neki bili opravdani, a neki manje opravdani ili čak bizarni. Za ove manje opravdane i bizarne poreze koji su postojali može se reći da su „maštoviti način prikupljanja novca“. U daljnjem tekstu možete pročitati i koji su to načini.
Porez na inteligenciju: Francuski kralj Luj XV. uveo je porez na inteligenciju. Može se reći da je to jedan od originalnijih poreza zato što su ga ljudi plaćali bez pogovora jer bi se u suprotnom slučaju osramotili priznavši da su glupi. Ali takav način prikupljanja prihoda u državni proračun, nije dugo potrajao.
Porez na prozore: Britanski kralj Wiliam III. je 1696. godine uveo porez na prozore kako bi prikupio novac za ratovanje. Svaka kuća koja je imala više od šest prozora morala je plaćati navedeni porez, a mnogi su tada zazidali prozore na kućama tako da se i danas u Engleskoj mogu vidjeti kuće koje imaju zazidane prozore. Zakon o porezu na prozore bio je na snazi 51 godinu.
Porez na vožnju biciklom: Kako bi prikupili sredstva da se poprave uništeni putevi, Talijani su krajem 19. stoljeća uveli porez na vožnju biciklom. Porez je iznosio 10 lira.
Porez na šešire: Engleski ministar William Pitt je 1783. godine uveo porez na šešire. Kao dokaz plaćenog poreza na šešir se stavljala potvrda s pečatom. Zakon o porezu na šešire odbačen je 1811. godine.
Porez na javne WC-e: Za vrijeme cara Vespazijana, građani Rima su morali plaćati porez na javne WC-e. Carev sin Titus se nije složio s time i prigovorio je svom ocu za taj porez. Zatim je car Vespazijan sinu stavio zlatnike od poreza pod nos, a Titus je rekao „ne zaudara“. U spomen na taj događaj, Francuzi javne WC-e nazivaju „la Vespasiennes“.
Porez na neženje: Za vrijeme cara Augusta neoženjeni muškarci su morali plaćati porez jer je car smatrao da će štedljivost natjerati ljude da se žene i stvore obitelj. Primjer cara Augusta su također slijedili Englezi i Talijani pa su i oni uveli porez na neženje.
Porez za „vesele udovice“: Žene koje su izgubile muža i nakon muževe smrti htjele se što prije udati u Španjolskoj su se nazivale „vesele udovice“, a španjolske vlasti su u 14. stoljeću uvele porez za njih.
Porez na bradu: Ruskog cara Petra Velikog je ljutio običaj nošenja dugih brada pa je uveo porez na bradu jer je htio da Rusi izgledaju lijepo obrijani kao zapadnjaci.
Porez na perike: U Veneciji se u 15. stoljeću plaćao poseban porez za svako stavljanje perike na glavu, a kako su perike bile skupe tako ni taj porez nije bio jeftin.
Porez na Židove: Porez na Židove osmislio je Ludvig Bavarski, a plaćao ga je svaki Židov stariji od 12 godina.
Porez na kršćanstvo: Turci su naplaćivali porez kršćanima, u zemljama koje su osvojili, samo zato što su kršćani.
Porez na slobodu: Robovi koji su u starom Rimu htjeli se osloboditi morali su platiti otkup svom vlasniku, ali to nije bilo nemoguće jer su mogli raditi i poslove koji se plaćaju. Međutim, rimska vlada je nametnula porez na slobodu i morali su ga plaćati svi oslobođeni robovi.
Ovo su neki od „maštovitih poreza“, ali zasigurno ih postoji još. Može se samo reći kako mašta zakonodavaca, kada je riječ o načinima prikupljanja novca, nema kraja.
Autor: Ana Lebić
Uloži u sebe 