John Adams je rekao da postoje dva načina za osvajanje neke zemlje, jedan je mač, a drugi je dug. Dok je prvi način više bio svojstven nekim drugim vremenima, današnja metoda stvaranja globalnog carstva je nešto drugačija. Osvajanje teritorija ratom je skupo, a pokoreno stanovništvo najčešće nema pozitivan stav prema svom osvajaču. S druge strane, osvajanje dugom je relativno neprimjetno lokalnom stanovništvu, a gospodarstvo osvajača ojačava. Kako bi se provelo uspješno osvajanje dugom, potrebne su tzv. “ekonomske plaćene ubojice”, odnosno “ekonomski hitmani”. Jedan od njih bio je i John Perkins koji je odlučio podijeliti svoju priču sa svijetom.
Dok je još bio na fakultetu, Perkins je intervjuiran od strane američke Nacionalne agencije za sigurnost (NSA). Nakon toga je dobio posao kao ekonomist u poduzeću iz Bostona koje je bilo usko vezano uz rad agencija kao što su NSA i CIA. Tamo je naučen kako postati ekonomski hitman. Opis posla za ovakvu poziciju je sljedeći: odlazak u zemlje trećeg svijeta koje imaju poželjne resurse, uvjeravanje vođe zemlje kako se treba zadužiti i napraviti veliki infrastrukturni projekt, tu infrastrukturu bi radile korporacije povezane sa spomenutim agencijama, a kada zemlja dužnik ne može platiti dug, dolazi u situaciju gdje mora prodati svoje resurse korporaciji po niskim cijenama, privatizirati svoje gospodarstvo i slično. Ukoliko predsjednik (kralj, premijer) zemlje odbije predloženi infrastrukturni projekt, iza ekonomskog plaćenog ubojice stoje tzv. “šakali”, odnosno stvarne plaćene ubojice.
Perkinsov prvi zadatak bila je Indonezija koja je tada izašla iz velikog građanskog rata s preko milijun žrtava. Konkretnije, morao je napraviti izvještaj koji će uvjeriti vladu Indonezije kako im je potrebna vrlo skupa mreža distribucije električne energije koju bi radile američke korporacije. Ovaj zadatak, iako Perkinsov prvi, prošao je bez većih problema s obzirom da je trenutni diktator u zemlji bio na strani SAD-a i htio je taj veliki infrastrukturni projekt, kao i priutnost CIA-a i Pentagona u Indoneziji. Osim toga, Perkins je imao podršku i drugih stručnjaka koji su sastavljali izvješaje koji ukazuju na nevjerojatne stope rasta BDP-a ukoliko Indonezija prihvati projekt za distribuciju električne energije. Indonezija je dobila svoj zajam, američke korporacije su odradile projekt i obogatile se, a Perkins je promoviran.
Idući zadaci nisu bili toliko jednostavni. Radilo se o zemljama Južne Amerike poput Kube, Paname i Ekvadora. S obzirom da je u to vrijeme Hladni rat bio u punom jeku, SAD su bile u strahu od širenja komunizma u njihovom “susjedstvu”. Perkins je poslan da im prema istom receptu promijeni mišljenje. Tadašnji predsjednik Ekvadora, Jaime Roldos Aguilera, odbio je Perkinsovu ponudu, jednako kao i Omar Torrijos, vođa Paname. Nedugo nakon toga, Aguilerin avion je pao u Andama i Aguilera je poginuo skupa s ostalim putnicima. Omar Torrijos je na to rekao “Ako su ubili mog prijatelja Jamieja, vjerojatno sam ja sljedeći.” Za manje od tri mjeseca, i njegov avion je pao u Andama te je i on također poginuo.
Perkins ovakav oblik kapitalizma naziva predatorski kapitalizam i upozorava da takav oblik nije održiv. Nalaže kako cilj korporacije ne treba biti profit pod svaku cijenu, nego i društveno odgovorno poslovanje, briga za okoliš te sveukupni boljitak svih na koje korporacija ima utjecaj.
Autor: Alen Terzić
Uloži u sebe 